• Interneta! Na iglu!

    facebook

    Tu i tamo se na mom (tehnički orjentiranom) faksu pojavi pokoji profesor koji od nas traži nekakvu “čudnu” zadaću. Zašto čudnu? Zato što ne očekuje štreberluk već kreativnost. Evo jedne takve zadaće na koju sam upravo naletio kako leži zakopana negdje na disku… Esejević (tema po izboru):


    Cybermozak – sljedeći korak evolucije čovjeka. Ili ipak ne?

    Trenutno tek fikcija iz cybersvijeta Ghost in the Shell anime serijala, no ne i tako daleka i nevjerojatna budućnost? Cybermozak, umjetno proširenje biološkog mozga u obliku samostalnog modula spojenog na živčani sustav sposobnog za pohranu i procesuiranje podataka te mrežno komuniciranje s ostatkom cybersvijeta na prvi se pogled uistinu doima kao zgodan skok u evoluciji čovjeka. Pitanje koje se postavlja je želimo li uistinu načiniti i taj sljedeći korak u odcjepljivanju od prirode?

    Osvrnimo se za trenutak na ono što već imamo. Računalni terminali sadašnjice dolaze u najrazličitijim oblicima – od kućnih računala do „pametnih“ telefona koji nas drže spojene na mrežu svih mreža u svakom trenutku. Dotok informacija u virtualnom svijetu bez cenzure, pravila i kontrole nikada nije bio veći. „Socijalne“ mreže koje ne poznaju prostorne udaljenosti pružaju instant komunikaciju stvarajući pri tome osjećaj bliskosti i pristupačnosti, a sve što mi kao konzumatori trebamo učiniti je ispružiti ruku i posegnuti za svojim komadom torte. Zvuči odlično. Zašto ne bi otišli korak dalje?

    S druge strane, ono što se događa u pozadini je da je vrijeme za većinu ljudi postalo bit života. Zaokupljeni produktivnošću i efikasnošću postajemo robovi moderne tehnologije, robovi vremena. Ljudi žele trenutne informacije, trenutni pristup svemu. Moderni čovjek više ne želi trošiti svoje vrijeme na čitanje dugačkih tekstova i knjiga; radije će pogledati sliku s tri opisna reda teksta ispod nje i odmah nakon toga se prebaciti na sljedeću. Modernom čovjeku je mrsko odvojiti svoje slobodno vrijeme za fizičko druženje s ljudima, lakše mu je razmjeniti nekoliko poruka preko chat-a. Moderni čovjek više ne ide u trgovinu po namirnice, pa čak ni ne kuha više; on sjedne za računalo, spoji se na Internet i naruči hranu da mu dođe na vrata! Zanimljivo je da tehnologija čovjeku pruža sve više i više mogućnosti i informacija u sve kraćim i kraćim vremenskim intervalima, a odrađenog posla i slobodnog vremena koje ljudima preostaje sve je manje i manje. Paradoks? Moderni čovjek u isto vrijeme žonglira poslom, učenjem, Google-anjem, email-om, chat-om, slušanjem glazbe, gledanjem videa, a pri tome jedva održava razinu koncentracije djeteta starog godinu dana i nije u stanju fokusirati se u potpunosti niti na jednu radnju koju „obavlja“.

    Zamislimo sada situaciju u kojoj bi u sebi imali ugrađeno umom pokretano računalo – cybermozak. Jedina stvar koja nas trenutno razdvaja od još veće razine lijenosti, asocijalnog ponašanja i nesposobnosti fokusiranja upravo je nedostatak izravnog sučelja s mozgom, odnosno potreba za fizičkim upravljanjem ulaznim jedinicama računala i buljenje u „zamorni ekran“ na što se ljudima opet – ne da trošiti vrijeme. Uklanjanjem tih prepreka, vjerojatno bi se oslobodila neslućena jednostavnost i brzina komunikacije između računala i čovjeka pa čak i međuljudske komunikacije koja bi u tom slučaju već, mogli bi reći, graničila s telepatijom. Jedina preostala potrebna stvar bila bi udoban ležaj iz kojega bi bez previše naprezanja mogli nesmetano upravljati i komunicirati sa svime oko sebe. Je li to ono što želimo, ono čemu trebamo težiti? Blokiranje pa čak i unazađivanje biološke evolucije u korist tehnologije, efikasnosti i kvazi-komfora?

    Tehnologija nas gura dalje od drugih ljudi, dalje od prirode. Čovjek je društveno biće i dok nas računala prividno zbližavaju i pojednostavljuju pojedine aspekte naših života, sve smo bliže trenutku kada više uopće nećemo imati potrebu izlaziti iz svojih kuća niti održavati bilo kakav oblik fizičkog kontakta s vanjskim svijetom pa čak ni ustajati iz kreveta! Interneta! Na iglu! Gdje li se izgubilo to „društveno“ u čovjeku? Zašto bi otišli korak dalje?!

    Srećom, još uvijek imamo izbor ne upaliti računalo, ne spojiti se na Internet, a mobitel i sve ostale gadgete ostaviti kod kuće u ladici i izaći na svjež zrak u šetnju s ljudima koji su nam dragi.

    A kad smo već kod toga – baš je lijepo vrijeme vani…”


    Sjedi 5.

  • Mobitel-koji-to-zapravo-i-nije…

    Bila jednom jedna zadaća iz ni manje ni više nego – “Modeliranja i simulacije”…
    ? – Napisati specifikacije mobitela kakav biste željeli imati…
    Donosimo vam mobitel koji ste oduvijek željeli – od sada i u vašim domovima…

    thirdeye

    “Osobno na mobitelu mi ne nedostaje ništa. Funkcija mobitela vrlo je jasna, a to je da uspostavlja komunikaciju s drugim mobitelima i telefonima što zvukom, što preko sms-ova. I to je previše, jer sve ostalo u suštini znači samo veću cijenu, veći ego, veću brigu, a ništa od toga nam istinski zapravo nije potrebno… Cijelo vrijeme smo dostupni drugima što unosi nemir u svakodnevni život. Stoga mi na um pada izvanredna ideja za specifikaciju mobitela za koju vjerujem da nigdje u svijetu ne postoji takav mobitel, barem ne u ovom našem.

    Naime, volio bih kada uopće ne bih morao odgovarati na pozive na svoj mobitel, niti tipkati sms-ove, niti uopće misliti i znati za njega. Kako to realizirati? Prvo što mi pada na pamet je kibernetički implantat u našem tijelu koji bi se bežično povezivao sa mobitelom te mu na neki način slao signale o našem razmišljanju i našim željama, našem slobodnom vremenu bez da moramo aktivno razmišljati o tome što odgovoriti osobi s druge strane. Mobitel bi morao imati sposobnost prepoznavanja ljudskog jezika i logičkog zaključivanja, pomoću kojega bi znao od čovjekovog uma zatražiti odgovor na nekoj suptilnoj razini i filtrirati potrebnu informaciju. Tako dobivene signale, bilo bi potrebno ponovno pretvoriti nazad u čovjeku razumljiv signal (jezik) koji bi mobitel slao osobi s druge strane linije. No, smatram da takav jedan implantat ne bi odgovarao tijelu čisto iz razloga što to ne bi bilo prirodno. Bilo bi to strano tijelo koje bi zahtjevalo vanjski izvor energije, i usput bi cijelo vrijeme zračilo što nikako nije dobro.

    Stoga mi na pamet pada ponešto drugačiji pristup i ponešto drugačija i donekle prirodnija realizacija dotičnog problema. Naime, bilo bi izvanredno kada bi uspjeli konstruirati uređaj koji bi sakupljao naša iskustva i osjećaje koji bi se tada pohranjivali u nekakav oblik baze podataka. Budući da čovjek neprestano uči i sakuplja nova iskustva, te nije konstantno u istom raspoloženju, takav uređaj bi podatke trebao sakupljati redovno, u razmacima od nekoliko dana. Podaci bi se nakon prikupljanja obrađivali, te bi bilo potrebno posjedovati nekakav oblik umjetne inteligencije koja bi iz te baze mogla vaditi logičke sudove o tome što bi korisnik odgovorio na pojedine pozive i upite. Dakle, na temelju iskustava i osjećaja korisnika mobitel bi se sam javljao i odgovarao na pozive i sms-ove. Naravno, također bi kao i u prvom slučaju mobitel morao posjedovati sposobnost prepoznavanja ljudskog jezika te logičkog zaključivanja o tome što druga strana govori i želi kako bi mogla pružiti adekvatan oblik komunikacije s drugom stranom bez ikakvog uznemiravanja vlasnika mobitela. Ono što mi se postavlja kao nedostatak ovakvog pristupa je da bi ipak na neki način imali „obavezu“ koristiti uređaj za čitanje iskustava i osjećaja, te bi na taj način izgubili određenu dozu komocije „ne razmišljanja o mobitelu“. No, takva jedna baza mogla bi biti višestruko korisna, te bi se mogla upotrijebiti u mnoge druge svrhe.

    No, možda sam svime ovime za nijansu previše zakoračio u daleku budućnost? Ali opet, s druge strane – zašto ne? Bio bi to oksimoron. Zapravo, bio bi to mobitel koji to nije.

Back to top