• CMIK! (ili pucko uzvraća udarac)

    Nastavak? =)
    CMIK! (ili što baja iz provincije isprva nije primjetio kada se našao u onome što na nekim mjestima nazivaju civilizacijom (ma što to značilo))

    Čudnovate (ne)zgode šegrta pucka
    – Tu i tamo koji betmen se fura na pingvin-style.
    – Količina riže koja se konzumira na dnevnoj bazi šutadupe onim pozerskim rižolover fejkovima Kinezima i Japancima.
    – Mlade djevojke mirišu ili na more ili na kolače. Ljepotice.
    – Pivo osim u velikim trgovačkim lancima možete naručiti u eventualno 2-3 underground birtije u gradu. Kako bi došli do takve birtije potrebno je ni manje ni više nego nekoliko stvari: 1) upoznati domaćeg domorodca koji zna za takvo mjesto i voljan je otići s vama na pivo; 2) odvažno ući u tamnu uličicu u koju vas odvede i negdje pred kraj skrenuti u minijaturni ulaz u zgradu; 3) proći pored čuvara ulaza koji vas usput odmjeri od glave do pete i tiho klimne glavom kao znak odobravanja; 4) nastaviti avanturu uz prljave stepenice (jesam spmenuo da svjetlo u zgradi ne radi?) sve do mini-lifta nosivosti 2ipo osobe; 5) čekati da se vrata lifta opet otvore i duuuuboko udahnuti odahnuti; 6) nakon što se uvjerite da nema opasnosti, praćku pedantno pospremiti nazad u ruksak; 7) sjest, pozvat konobara, naručit pivo i uživat u pogledu s petog kata.
    – Crveni “Juice”, tj. nekakvo tradicionalno piće od biljke koja ima oblik mrkve, boju cikle i okus slanog jogurta razrjeđenog u vodi uz aromu nečeg ljutog. Ne znam.
    – Jedna od zgrada studentskog krampusa koja po mojoj slobodnoj procjeni prima oko cca otprilike 576 studenata, a trenutno uživa 7 članova sretne komune, u vremenu između 20-24h posjeduje vruću vodu. I onda se probudiš i padneš s kreveta. Smiješno. Ha-ha.
    – U iznimnim slučajevima ako vam se bogovi kotlovnice smiluju možda ipak dobijete ponešto mlake vode nakon što ste se prije toga otuširali u hladnoj vodi. Murphy je moj dobar drugar.
    – Jesam li spomenuo da smještaj u studentskom domu košta oko 100 eura mjesečno?

    – Suprotno prvotnom uvjerenju, od studentskog doma do centra vozi više autobusnih linija (neš mi iznenađenja…), a brojka 4 nije isto što i brojka 3 (što bi možda i znao da sam (na vrijeme) pogledao u tablu zakačenu za šoferšajbnu autobusa). No, autobus je ovaj put bio iznimno ljubazan prema pogubljenom strancu iz Hrvatske (valjda su me odale kratke hlače i patike, tko će znat?) i provozao me “izravnijom” linijom do centra. Dakle, za cijenu svega jednog krivog anti-pogleda, dobio sam razgledavanje grada i okolice u ukupnom trajanju od 3ipo sata. Po sniženoj cijeni. Jesam li spomenuo da sam zaboravio mobitel i onemogućio se da trećoj partiji javim da ću zakasnit “par minuta”? Zabilježite si to na listu “100 stvari koje moram učiniti prije vječnih lovišta”. =)

    WT(urkey)F? v2.0
    – Ono što je zanimljivo je da nitko (čitaj NITKO) ne nosi kratke hlače (u bilo kojoj boji, obliku ili nekoj trećoj kategoriji), već svi nose dugačke hlače na temperaturama 35+. Kao modni detalj-dodatak, većina ljudi nosi čarape što čak i ne bi bilo toliko čudno kada ne bi dolazile u kompoziciji sa gumenastoneuništivim papučama-šlapama-natikačama kakve priliči kupovati nestašnoj djeci sa određenom dozom viška energije. Ako ništa drugo, barem sam glavna atrakcija i predmet čuđenja kada na 35+ nosim bermude i patike (baš sam čudan).
    – U studentskom domu svjetlo na hodnicima je upaljeno cijeli dan (uz popriličnu količinu prozora okrenutih suncu sa jedne strane hodnika). Kada poslje 21h padne mrak – svjetla se gase (valjda štede da uštede struju (barem navečer)).

    faravel

  • CMIK! (ili tamo i natrag)

    Pustolovina? =)
    CMIK! (ili na što baja iz provincije obraća pozornost kada se nađe u onome što na nekim mjestima nazivaju civilizacijom (ma što to značilo))

    Sofija (ouch)
    – Previše prosjaka i golubova. Tko im ne želi dat 1eur jer im baš toliko fali za vlak (dok jedu burek i piju sok što zajedno košta 2eur), prvo opsuju, zatim bace neki 7lvl warlock curse, a onda zure u njega sat-satipo, a ako ni to ne upali, nahuškaju golubove da mu se unerede negdje na području ramena.
    – Razgovor sa Bugarinom koji je ilegalno zdimio na Floridu, istetoviro se ko da je ispo iz prison breaka, složio cirkus ili dva pa je nakon toga deportiran nazad i sad već treću godinu živi s bakom (ironija ga nije voljela). Ima 28 godina i žica na kolodvoru za cugu. Jesam spomenio da usput čeka da mu zvijezda krepatica da znak kada je došao dan da se odseli živjet i radit u London… Takav. Pun znanja. I entuzijazma. Tko ga ne bi volio.

    Turska
    – U međugradskim autobusima poslužuju se besplatna voda, čaj, sok, kava i svježe jabuke.
    – Gradski mini-autobusi – samo mahni i ozdravit će noge tvoje (staju bilo gdje, bilo kad i sretni su kad uđeš u baš njihov autobus umjesto kod drugog konkurenta-vozača-kolege).
    – SVI plaćaju graski prijevoz i NITKO se ne šverca. Autobus te pokupi, sjedneš, smjestiš se (autobus je u međuvremenu već krenio), pripremiš novce i odneseš ih vozaču. Usput ti nitko ne uskoči u sjedalo. Kultura.
    – Nema mjesečnih karata za gradski prijevoz. (?) =(((
    Lokum – mljac.
    – Turski krastavci nemaju one male prišteve po sebi već su glatki.
    – Mlađi slušaju starije.
    – Betmen nije jedan. Betmena je mnogo, svi nose šarene (a ne crne kao u onoj holivudskoj interpretaciji) marame za maskiranje glave i betmeni su nisu muškarci već su žene.
    – Par puta dnevno može se čuti „pjevanje“ na megafone koje dolazi s raketa koje rastu uz đamije.
    – Komarci su u Turskoj ugrožena vrsta. Nevidio ni jednog.
    – Kava se suprotno uvriježenom mišljenju vrlo slabo pije, ali zato čaja nikad ne nedostaje.
    – Pse vidim nemaju za kućne ljubimce, kažu da ih ne jedu, na ulicama nema niti jednog. Hm.
    – Pizza nije pica već piza, a pizzerije u Turskoj ne postoje (osim možda u nekom paralelnom prostorno-vremenskom kontinuumu).
    – Na poslu postoji raspored ručkova za tekući mjesec. Uz svaki dan je zapisan broj kalorija koji ručak sadrži u sebi.
    – Svi pričaju GLA-SNO! kao da imaju problema sa sluhom, a pogotovo na telefon. Tko zna, možda imaju neke nekvalitetne mikrofone u telefonima, ili neku bezobraznu struju koja utišava signal.
    – Na velikom parkiralištu usred centra grada četvrtkom nestanu svi auti, a pojavi se ogromna pijacetina na kojoj prodaju sve od igle do onih savitljivih cijevi-crijeva za usisivače (to inače u životu kupujem vikendom kad god se uspijem sjetit (pravim još savitljivije cijevi-crijeva)). Djeca skaču po štandovima, usput se prežderavaju kebabom i pokušavaju dobit dovoljno pozornosti pomahnitalo mašući rukama i vrišteći da ne bi li netko došao do njihovog štanda. The day after sve je čisto ko da se niš nije ni dogodilo. Nema ni jednog jedinog papirića smeća na parkiralištu. Kul. Kultura.

    WT(urkey)F?
    – Orbita nema po trgovinama (čak ni onim ogromnim), na pitanje gdje ga mogu naći, odgovor je: “ah da, čuo sam za Orbit znam šta je to…” Sorry to break it for you, al’ i ja sam čuo za orbit. I ne samo čuo.
    – U studentskoj kantini nema noževa… Na pitanje jel mogu dobit jedan, odgovor nakon pola minute izbivanja kuhara je: ne mogu naći nož, ne znam gdje je (dobro pa ne radi u kuhinji gdje se nož svakodnevno smatra NLO-om); par dana kasnije – na pitanje kad sam se sjetio da bi mogao pitat zašto neimaju noževe – odgovor je: “studenti u našoj kantini ne trebaju noževe, oni ih ne koriste…” E pa ni ja ne bi nož koristio iz principa da mi ga ne daju, nema šan-se.
    – Umjesto križaljki, ljudi rješavaju zbirke zadataka iz matematike, fizike, povijesti i zemljotre.. ovogaa, ..pisa.
    – Pored WC školjki (koje imaju vodokotliće naravno) iz zida u visni od 20ak cm iznad poda vire pipe i ispod njih mini-kantice za vodu (još nisam uspio odgonetnut čemu to služi).
    – Na poslu u pauzi svi jedan po jedan mužjaci idu u WC, skidaju cipele, skidaju čarape, dižu jednu po jednu nogu u lavabo i peru noge. Žene ne.
    – Uobičajeno radno vrijeme 8:00-18:00?!

    Nastavak (možda) slijedi… CMIK!

  • Chess on google docs

    sah

    For all of you g33ks out there – just open a brand new spreadsheet, and invite your friends for a chess party.

    Enjoy! ^^^

  • Ništa se nije dogodilo…

    nsnd moravice
    foto by: Milijana
    – 19. – 21. prosinečki, Moravice
    – utopija svakog über-g33ka
    – 3 dana anti-događanja
    – zanimljivi i nadasve ugodni i susretljivi ljudi s previše ideja i znanja o svemu i svačemu (dijele šakom, kapom i šubarom)
    – 2 birtije (Ramajana za čajeve preko dana (dok im ne nestanu zalihe jer nisu pripremljeni za napad mušterija), druga-ne-znam-joj-ime (Armando?) za navečer)
    – snijeg, jedan vlak – vlak u snijegu? skoro pa zamalo
    – domaći domorodac koji kuha dobre skuhane ručkove za mesojede i biljojede
    – nagodinu mogućnost-umnoženost dodatnih duša iz HR i okolne okolice
    – pa – vidimo se (a ako ipak ne – upalit ćemo svjetlo)

  • Mobitel-koji-to-zapravo-i-nije…

    Bila jednom jedna zadaća iz ni manje ni više nego – “Modeliranja i simulacije”…
    ? – Napisati specifikacije mobitela kakav biste željeli imati…
    Donosimo vam mobitel koji ste oduvijek željeli – od sada i u vašim domovima…

    thirdeye

    “Osobno na mobitelu mi ne nedostaje ništa. Funkcija mobitela vrlo je jasna, a to je da uspostavlja komunikaciju s drugim mobitelima i telefonima što zvukom, što preko sms-ova. I to je previše, jer sve ostalo u suštini znači samo veću cijenu, veći ego, veću brigu, a ništa od toga nam istinski zapravo nije potrebno… Cijelo vrijeme smo dostupni drugima što unosi nemir u svakodnevni život. Stoga mi na um pada izvanredna ideja za specifikaciju mobitela za koju vjerujem da nigdje u svijetu ne postoji takav mobitel, barem ne u ovom našem.

    Naime, volio bih kada uopće ne bih morao odgovarati na pozive na svoj mobitel, niti tipkati sms-ove, niti uopće misliti i znati za njega. Kako to realizirati? Prvo što mi pada na pamet je kibernetički implantat u našem tijelu koji bi se bežično povezivao sa mobitelom te mu na neki način slao signale o našem razmišljanju i našim željama, našem slobodnom vremenu bez da moramo aktivno razmišljati o tome što odgovoriti osobi s druge strane. Mobitel bi morao imati sposobnost prepoznavanja ljudskog jezika i logičkog zaključivanja, pomoću kojega bi znao od čovjekovog uma zatražiti odgovor na nekoj suptilnoj razini i filtrirati potrebnu informaciju. Tako dobivene signale, bilo bi potrebno ponovno pretvoriti nazad u čovjeku razumljiv signal (jezik) koji bi mobitel slao osobi s druge strane linije. No, smatram da takav jedan implantat ne bi odgovarao tijelu čisto iz razloga što to ne bi bilo prirodno. Bilo bi to strano tijelo koje bi zahtjevalo vanjski izvor energije, i usput bi cijelo vrijeme zračilo što nikako nije dobro.

    Stoga mi na pamet pada ponešto drugačiji pristup i ponešto drugačija i donekle prirodnija realizacija dotičnog problema. Naime, bilo bi izvanredno kada bi uspjeli konstruirati uređaj koji bi sakupljao naša iskustva i osjećaje koji bi se tada pohranjivali u nekakav oblik baze podataka. Budući da čovjek neprestano uči i sakuplja nova iskustva, te nije konstantno u istom raspoloženju, takav uređaj bi podatke trebao sakupljati redovno, u razmacima od nekoliko dana. Podaci bi se nakon prikupljanja obrađivali, te bi bilo potrebno posjedovati nekakav oblik umjetne inteligencije koja bi iz te baze mogla vaditi logičke sudove o tome što bi korisnik odgovorio na pojedine pozive i upite. Dakle, na temelju iskustava i osjećaja korisnika mobitel bi se sam javljao i odgovarao na pozive i sms-ove. Naravno, također bi kao i u prvom slučaju mobitel morao posjedovati sposobnost prepoznavanja ljudskog jezika te logičkog zaključivanja o tome što druga strana govori i želi kako bi mogla pružiti adekvatan oblik komunikacije s drugom stranom bez ikakvog uznemiravanja vlasnika mobitela. Ono što mi se postavlja kao nedostatak ovakvog pristupa je da bi ipak na neki način imali „obavezu“ koristiti uređaj za čitanje iskustava i osjećaja, te bi na taj način izgubili određenu dozu komocije „ne razmišljanja o mobitelu“. No, takva jedna baza mogla bi biti višestruko korisna, te bi se mogla upotrijebiti u mnoge druge svrhe.

    No, možda sam svime ovime za nijansu previše zakoračio u daleku budućnost? Ali opet, s druge strane – zašto ne? Bio bi to oksimoron. Zapravo, bio bi to mobitel koji to nije.

  • multitasking

    anegdota iz dnevne kolekcije cyber-dogodovština podsjetila me na dobrog starog Georgea Costanzu dok se pored žene u krevetu trudi pojesti ni manje ni više nego sendvič!
    očito je da svestrani multitaskeri nikada ne spavaju. neki to rade sa sendvičem, a neki uz pomoć interneta.
    u svakom slučaju – posvuda su oko nas
    u svakom slučaju – vrlo interesantna kombinacija :D

    (22:01:54) pootzko: kolko ovima treba da mi jave?
    (22:02:00) pootzko: :D
    (22:02:12) pootzko: ovi tekomovci
    (22:09:03) XXX is no longer away.
    (22:09:03) XXX has become idle.
    (22:09:03) XXX is no longer idle.
    (22:09:13) pootzko: ej ti
    (22:09:13) pootzko: :D
    (22:09:18) pootzko: znam da si na kompu da neš prčkaš, kakvo skrivanje!?
    (22:09:20) pootzko: odgovori :D
    (22:09:35) XXX: ma de sexam se javit cu ti se kasnije
    (22:09:40) XXX: :D

    … sve slučajnosti sa likovima iz života su nisu slučajni…

    što me sve skupa podsjetilo na jedan stari vic… a ide ovako:

    Što je to multitasking na amigi?
    – Igraš igre i jedeš sendvič.
    Što je multitasking na windowsima?
    – Instaliraš windowse i plačeš…

Back to top