• Slobodni Festival 4

    wall

    Teme?
    Spameri
    ?

    Fejkeri? “ivan_gustin – najmanje 7 računala s Windows OS-om na #sf4ck

    Pojmovi? Nemam pojma: Xdialog, maltego, xbmc, tinfoil, pipl, panopticlick, haktiva, keykiriki :S, joindiaspora, slock, ixquick, speed tracer, menta, launchpad, splićani, seamlessRDP

    + komad udobno/niskog parketa obloženog tankim slojem tepiha, utičnica na struju i vreća za hrkače spavanje namjenjena ignorantnim padobrancima

    zavaljujem ponizno, vidimo se dozgodine

  • have no fear, for duende is here!

    duende

    duende didgeridoo

    With du & da (thank you!) waching over my shoulder, providing me with plenty of wishes and material to work with, we nailed it in due time using wordpress, customizing its bits, and driving it to its very edges. Honestly, I didn’t think wordpress could pull off something like duende (especialy navigation-wise), but there is always space to learn something new. ;)

    I hope you enjoy duende as much as I enjoyed making it… =)

  • free

    free to run,
    free to relax,
    free to be a pirate,
    free to think for yourself.
    free to enjoy, dream and to discover.
    free to care,
    free to love and to be happy.
    free to drink tea.

    free to live and to let live…

  • CMIK! (ili nema ili)

    mapa

    – Za početak, evo vam mapa (za više detalja, kliknit na mapu) kojom me zvonki gradski autobusi navlače ko malog majmuna preko grada. Zanimljiva stvar za napomenut je da se radi o mini-busevima sa otprilike 16 sjedećih mjesta i redovnim “starijim posjetiteljima” koji vole zatrpat drugu polovicu busa sa 30ak praznih pletenih košara kada se vraćaju s pijace.
    – Usput, vozači su izgleda dobili anonimnu dojavu da se planiram prijavit za ulogu Supermena u šou u kojemu će vaš i naš glavni junak držati instrukcije iz letenja po zadnjim sjedalima autobusa dok vozač uništava ležeće policajce gumama svojeg vozila, pa se silno trude da prođem što kvalitetniju obuku kako bih imao zagarantiranu ulogu.
    – Srećom, vještinom letenja još nisam sasvim ovladao pa u ovim situacijama dobro dođu sve one silne košare koje nakon što gravitacija učini svoje, pri nespretnoj navigaciji prema promašenom sjedalu ublažavaju udarac od pod. Ako je netko od vas dragih mi i vjernih čitatelja odgovran za dojavu autobusnim vlastima – hvala vam!

    – Svi kojima sam obećao razglednice, i sam sam se iznenadio – prvo sam mislo da je problem u meni. Nakon tjedan dana sam pomislio da je problem u mojim očima. Nakon još tjedan dana, pomislio sam da je problem u naočalama koje nosim. Prije jednog dana sam prosvjetlio. Kasnije mi je objašnjeno da u ovom gradu “ne prodaju razglednice”… Murphy kućo stara!
    – Spremačice na poslu bi netko trebao upozorit da voda i struja ne idu zajedno prije nego što ih tresne struja.
    – Spremačice na poslu bi netko trebao upozorit da mokre krpe za pod i monitori ne idu zajedno prije nego ih tresne neki radnik sa previše ljubavi prema svojem računalu.
    – Spremačice u domu mi kradu 8-litrene prazne plastične karnistere. =(
    – Zadnji modni trend u Turskoj: vrištanje u telefon na udaljenosti 10ak cm od glave s uključenim speakerom. Ko će glasnije – moj tata je jači od tvog!
    – Kad dođete u Tursku, obratite pozornost na svoje slušalice jer se vole otet s lanca i iz čistog mira skočit u punu čašu vode. Pogotovo lijeva.
    – Ako ništa drugo, nakon što završe sa juhom, žlica i dalje ostaje u ruci kako riža ne bi curila kroz one nezgodne rupe u vilici. Dovitljivo.
    – Jesam li nešto propustio ili dok sam ja bio mali i išao u vrtić, nas nisu čuvali vojnici sa puškama (M-16)?
    – Godišnja doba Turske su izgubila raspored sati. Zima dolazi.
    – Pitali su me kakve predmete imam na faksu. Kada sam im nabrojao šta sve “spada” pod “računarstvo (matematike, fizike, struje, mjerenja i ostale zanimljive stvari pored nezanimljivih programiranja)” – pitali su me dal pokušavam spasit svijet sa svim tim predmetima. Šteta što ovu vrsnu tursku pošalicu nisu čuli u našoj prosvjeti. Možda bi prosvjetlili. Objasnio sam kako je to jednostavno ono što traže za ulogu Supermena i sva čuđenja su istog trenutka evaporirala.

    Dvije tri o WC-ima i misterioznim kanticama, lončićima i ostalom priboru:
    – Zagonetne pipe, kantice i lavori s vodom pored čučavaca koriste se za čiščenje nereda stražnjih dijelova tijela nakon izjednačavanja tlakova crijeva i atmosfere.
    – Po kućama neimaju i ne koriste WC papir jer to nije higijenski, ali je zato higijenski koristit čučavce gdje sve šprica okolo, koristit zajedničku zagonetnu pipu, kanticu, lavor i prste te imat odvojenu prostoriju za čučavac, a odvojenu prostoriju pet metara dalje za lavabo gdje možete oprat ruke. Zašto sve obaviti odjednom kada putem do lavaboa imate mogućnost cijeli stan osvježiti svojom nadasve čistom prisutnošću.
    – Svaki kućni WC koji drži do sebe ima par onih zanimljivih gumenastoneuništivih papučo-šlapo-natikača iz prve CMIK!epizode kako vam se čarape ne bi izgubile u prirodno vlažnim prostranstvima podno-čučavih površina.
    – Za čudo, WC-i izgledaju čisto.
    – U nekom drugom sve miru bi to možda mogli nazvati i optičkom varkom.
    – Na moju sreću (izgleda da kada ti ptica ostavi smeđe pismo na ramenu prije dva dana ipak nije samo praznovjerje) nisam bio silovan trošit tuđe WC-e.

    Slijedi kap svakodnevice iz svakog normalnog turskog studentskog doma:
    – Nagradno pitanje na intervjuu za posao: “Što ste naučili na praksi u Turskoj?”
    – Još nagradniji odgovor: “Pa to je bar lako! Prat veš na ruke i tuširat se u hladnoj vodi.” =)
    – Živjele mame i veš mašine.
    – E da, u veš praoni rade zle žene koje vole ukrast triipo para prljavih čarapa. Mirišale im na tulipane dabogda.

    – Ovo nisam smio ranije napisat jer bi me moji u top strpali, ali zapravo nemam ključeve od sobe u domu već moram smišljat stolično-škripeće alarmno-protuprovalne mehanizme. Na moje pitanje zašto ne mogu dobit ključ, odgovor je slijedeći: “To je zbog sigurnosti studenata. Za vašu sigurnost je bolje da se vrata ne mogu zaključati ako napravite nešto nepromišljeno”. Uslijedila je neugodna tišina od pola minute, koja ubrzo biva prekinuta voditeljičinom doskočicom: “…ali zato možeš dobit ključ od ormarića ako želiš”. Hvala lijepo i ne bi vjerovali koliko toga stane u jedan studentski ormarić.
    – Zapravo, dok ovo pišem, mislim da sam shvatio u čemu je stvar. Slijedeći put kada budem htio skočit s petog kata turskog studentskog doma, potrudit ću se da vrata budu otvorena kako bi netko mogao vidjet skok, skočit za mnom i odvuć me opet nazad gore da me nakon toga može išamarat i reć da to nije lijepo raditi. Da su vrata bila zaključana, skok nitko ne bi mogao vidjeti niti skočiti za mnom te me tako spasiti od uvrnutog svakodnevnog nauma, ali ovako…
    – Jesam li spomenuo da ovaj sigurnosni anti-feature eksploatiraju dva Azerbejđanca koja mi redovito upadaju sobu u 23:30 jer umiru od dosade? Pitam se što bi bilo kada bih mogao zaključat vrata… Što vi mislite?
    – Svoju inovaciju alramni protu-provalni sustav (4 metalne stolice gusto nagurane na vrata) sam im dakako predstavio, ali to ih baš ne smeta previše da mi ulete u sobu ko dva traktora i razvale cijelu kompoziciju uz milozvukovlje škripe i loma.
    – Jesam li spomenuo da me jedan od te dvojice zamolio da probijem u server turskog ISP-a i pogledam tko mu zove ženu dok je on u Turskoj? Tako je to kad ne gledaš filmove, da je gledao Matrix, sanjao bi Neoa.
    – Isti taj lega je par dana kasnije došao sa molbom da mu popravim laptop jer mu se neće spojit na wireless iako on nije ništa napravio već je sve samo od sebe prestalo radit. Jesam li spomenuo da su mu windowsi na Turskom? Nema problema, pripremio se čovjek i ponio TR-ENG riječnik od 3 kile da si mogu pogledat nepoznate pojmove. Šalu na stranu, kompjuteru se samo “sama od sebe” bila postavila statička IP adresa 1.2.3.4. U trenutku kada su četiri broja koja btw. nisu za loto listić – uklonjena te je wireless na laptopu proradio, liku su se oči zacaklile od sreće, te je ispario uz hvala idem sad nazvat ženu ajbok – što je iznad moje u tom trenutku svježe obrijane glave ostavilo samo 2-3 upitnika.

    – Savjet pred kraj, prije nego u Turskoj idete odnijeti usb stick sa fajlovima na kojima ste radili glavnom šefu firme da vam pregleda posao, iz džepa izvadite i na sigurno mjesto pospremite grickalicu za nokte kako ju ne bi umjesto sticka pružili šefu koji će vas ako to ipak učinite intenzivno i vrlo začuđeno pogledat negdje između očiju pa kroz čelo i ravno iza u zid.

  • CMIK! (ili pucko uzvraća udarac)

    Nastavak? =)
    CMIK! (ili što baja iz provincije isprva nije primjetio kada se našao u onome što na nekim mjestima nazivaju civilizacijom (ma što to značilo))

    Čudnovate (ne)zgode šegrta pucka
    – Tu i tamo koji betmen se fura na pingvin-style.
    – Količina riže koja se konzumira na dnevnoj bazi šutadupe onim pozerskim rižolover fejkovima Kinezima i Japancima.
    – Mlade djevojke mirišu ili na more ili na kolače. Ljepotice.
    – Pivo osim u velikim trgovačkim lancima možete naručiti u eventualno 2-3 underground birtije u gradu. Kako bi došli do takve birtije potrebno je ni manje ni više nego nekoliko stvari: 1) upoznati domaćeg domorodca koji zna za takvo mjesto i voljan je otići s vama na pivo; 2) odvažno ući u tamnu uličicu u koju vas odvede i negdje pred kraj skrenuti u minijaturni ulaz u zgradu; 3) proći pored čuvara ulaza koji vas usput odmjeri od glave do pete i tiho klimne glavom kao znak odobravanja; 4) nastaviti avanturu uz prljave stepenice (jesam spmenuo da svjetlo u zgradi ne radi?) sve do mini-lifta nosivosti 2ipo osobe; 5) čekati da se vrata lifta opet otvore i duuuuboko udahnuti odahnuti; 6) nakon što se uvjerite da nema opasnosti, praćku pedantno pospremiti nazad u ruksak; 7) sjest, pozvat konobara, naručit pivo i uživat u pogledu s petog kata.
    – Crveni “Juice”, tj. nekakvo tradicionalno piće od biljke koja ima oblik mrkve, boju cikle i okus slanog jogurta razrjeđenog u vodi uz aromu nečeg ljutog. Ne znam.
    – Jedna od zgrada studentskog krampusa koja po mojoj slobodnoj procjeni prima oko cca otprilike 576 studenata, a trenutno uživa 7 članova sretne komune, u vremenu između 20-24h posjeduje vruću vodu. I onda se probudiš i padneš s kreveta. Smiješno. Ha-ha.
    – U iznimnim slučajevima ako vam se bogovi kotlovnice smiluju možda ipak dobijete ponešto mlake vode nakon što ste se prije toga otuširali u hladnoj vodi. Murphy je moj dobar drugar.
    – Jesam li spomenuo da smještaj u studentskom domu košta oko 100 eura mjesečno?

    – Suprotno prvotnom uvjerenju, od studentskog doma do centra vozi više autobusnih linija (neš mi iznenađenja…), a brojka 4 nije isto što i brojka 3 (što bi možda i znao da sam (na vrijeme) pogledao u tablu zakačenu za šoferšajbnu autobusa). No, autobus je ovaj put bio iznimno ljubazan prema pogubljenom strancu iz Hrvatske (valjda su me odale kratke hlače i patike, tko će znat?) i provozao me “izravnijom” linijom do centra. Dakle, za cijenu svega jednog krivog anti-pogleda, dobio sam razgledavanje grada i okolice u ukupnom trajanju od 3ipo sata. Po sniženoj cijeni. Jesam li spomenuo da sam zaboravio mobitel i onemogućio se da trećoj partiji javim da ću zakasnit “par minuta”? Zabilježite si to na listu “100 stvari koje moram učiniti prije vječnih lovišta”. =)

    WT(urkey)F? v2.0
    – Ono što je zanimljivo je da nitko (čitaj NITKO) ne nosi kratke hlače (u bilo kojoj boji, obliku ili nekoj trećoj kategoriji), već svi nose dugačke hlače na temperaturama 35+. Kao modni detalj-dodatak, većina ljudi nosi čarape što čak i ne bi bilo toliko čudno kada ne bi dolazile u kompoziciji sa gumenastoneuništivim papučama-šlapama-natikačama kakve priliči kupovati nestašnoj djeci sa određenom dozom viška energije. Ako ništa drugo, barem sam glavna atrakcija i predmet čuđenja kada na 35+ nosim bermude i patike (baš sam čudan).
    – U studentskom domu svjetlo na hodnicima je upaljeno cijeli dan (uz popriličnu količinu prozora okrenutih suncu sa jedne strane hodnika). Kada poslje 21h padne mrak – svjetla se gase (valjda štede da uštede struju (barem navečer)).

    faravel

  • CMIK! (ili tamo i natrag)

    Pustolovina? =)
    CMIK! (ili na što baja iz provincije obraća pozornost kada se nađe u onome što na nekim mjestima nazivaju civilizacijom (ma što to značilo))

    Sofija (ouch)
    – Previše prosjaka i golubova. Tko im ne želi dat 1eur jer im baš toliko fali za vlak (dok jedu burek i piju sok što zajedno košta 2eur), prvo opsuju, zatim bace neki 7lvl warlock curse, a onda zure u njega sat-satipo, a ako ni to ne upali, nahuškaju golubove da mu se unerede negdje na području ramena.
    – Razgovor sa Bugarinom koji je ilegalno zdimio na Floridu, istetoviro se ko da je ispo iz prison breaka, složio cirkus ili dva pa je nakon toga deportiran nazad i sad već treću godinu živi s bakom (ironija ga nije voljela). Ima 28 godina i žica na kolodvoru za cugu. Jesam spomenio da usput čeka da mu zvijezda krepatica da znak kada je došao dan da se odseli živjet i radit u London… Takav. Pun znanja. I entuzijazma. Tko ga ne bi volio.

    Turska
    – U međugradskim autobusima poslužuju se besplatna voda, čaj, sok, kava i svježe jabuke.
    – Gradski mini-autobusi – samo mahni i ozdravit će noge tvoje (staju bilo gdje, bilo kad i sretni su kad uđeš u baš njihov autobus umjesto kod drugog konkurenta-vozača-kolege).
    – SVI plaćaju graski prijevoz i NITKO se ne šverca. Autobus te pokupi, sjedneš, smjestiš se (autobus je u međuvremenu već krenio), pripremiš novce i odneseš ih vozaču. Usput ti nitko ne uskoči u sjedalo. Kultura.
    – Nema mjesečnih karata za gradski prijevoz. (?) =(((
    Lokum – mljac.
    – Turski krastavci nemaju one male prišteve po sebi već su glatki.
    – Mlađi slušaju starije.
    – Betmen nije jedan. Betmena je mnogo, svi nose šarene (a ne crne kao u onoj holivudskoj interpretaciji) marame za maskiranje glave i betmeni su nisu muškarci već su žene.
    – Par puta dnevno može se čuti „pjevanje“ na megafone koje dolazi s raketa koje rastu uz đamije.
    – Komarci su u Turskoj ugrožena vrsta. Nevidio ni jednog.
    – Kava se suprotno uvriježenom mišljenju vrlo slabo pije, ali zato čaja nikad ne nedostaje.
    – Pse vidim nemaju za kućne ljubimce, kažu da ih ne jedu, na ulicama nema niti jednog. Hm.
    – Pizza nije pica već piza, a pizzerije u Turskoj ne postoje (osim možda u nekom paralelnom prostorno-vremenskom kontinuumu).
    – Na poslu postoji raspored ručkova za tekući mjesec. Uz svaki dan je zapisan broj kalorija koji ručak sadrži u sebi.
    – Svi pričaju GLA-SNO! kao da imaju problema sa sluhom, a pogotovo na telefon. Tko zna, možda imaju neke nekvalitetne mikrofone u telefonima, ili neku bezobraznu struju koja utišava signal.
    – Na velikom parkiralištu usred centra grada četvrtkom nestanu svi auti, a pojavi se ogromna pijacetina na kojoj prodaju sve od igle do onih savitljivih cijevi-crijeva za usisivače (to inače u životu kupujem vikendom kad god se uspijem sjetit (pravim još savitljivije cijevi-crijeva)). Djeca skaču po štandovima, usput se prežderavaju kebabom i pokušavaju dobit dovoljno pozornosti pomahnitalo mašući rukama i vrišteći da ne bi li netko došao do njihovog štanda. The day after sve je čisto ko da se niš nije ni dogodilo. Nema ni jednog jedinog papirića smeća na parkiralištu. Kul. Kultura.

    WT(urkey)F?
    – Orbita nema po trgovinama (čak ni onim ogromnim), na pitanje gdje ga mogu naći, odgovor je: “ah da, čuo sam za Orbit znam šta je to…” Sorry to break it for you, al’ i ja sam čuo za orbit. I ne samo čuo.
    – U studentskoj kantini nema noževa… Na pitanje jel mogu dobit jedan, odgovor nakon pola minute izbivanja kuhara je: ne mogu naći nož, ne znam gdje je (dobro pa ne radi u kuhinji gdje se nož svakodnevno smatra NLO-om); par dana kasnije – na pitanje kad sam se sjetio da bi mogao pitat zašto neimaju noževe – odgovor je: “studenti u našoj kantini ne trebaju noževe, oni ih ne koriste…” E pa ni ja ne bi nož koristio iz principa da mi ga ne daju, nema šan-se.
    – Umjesto križaljki, ljudi rješavaju zbirke zadataka iz matematike, fizike, povijesti i zemljotre.. ovogaa, ..pisa.
    – Pored WC školjki (koje imaju vodokotliće naravno) iz zida u visni od 20ak cm iznad poda vire pipe i ispod njih mini-kantice za vodu (još nisam uspio odgonetnut čemu to služi).
    – Na poslu u pauzi svi jedan po jedan mužjaci idu u WC, skidaju cipele, skidaju čarape, dižu jednu po jednu nogu u lavabo i peru noge. Žene ne.
    – Uobičajeno radno vrijeme 8:00-18:00?!

    Nastavak (možda) slijedi… CMIK!

Back to top