Mobitel-koji-to-zapravo-i-nije…

Bila jednom jedna zadaća iz ni manje ni više nego – “Modeliranja i simulacije”…
? – Napisati specifikacije mobitela kakav biste željeli imati…
Donosimo vam mobitel koji ste oduvijek željeli – od sada i u vašim domovima…

thirdeye

“Osobno na mobitelu mi ne nedostaje ništa. Funkcija mobitela vrlo je jasna, a to je da uspostavlja komunikaciju s drugim mobitelima i telefonima što zvukom, što preko sms-ova. I to je previše, jer sve ostalo u suštini znači samo veću cijenu, veći ego, veću brigu, a ništa od toga nam istinski zapravo nije potrebno… Cijelo vrijeme smo dostupni drugima što unosi nemir u svakodnevni život. Stoga mi na um pada izvanredna ideja za specifikaciju mobitela za koju vjerujem da nigdje u svijetu ne postoji takav mobitel, barem ne u ovom našem.

Naime, volio bih kada uopće ne bih morao odgovarati na pozive na svoj mobitel, niti tipkati sms-ove, niti uopće misliti i znati za njega. Kako to realizirati? Prvo što mi pada na pamet je kibernetički implantat u našem tijelu koji bi se bežično povezivao sa mobitelom te mu na neki način slao signale o našem razmišljanju i našim željama, našem slobodnom vremenu bez da moramo aktivno razmišljati o tome što odgovoriti osobi s druge strane. Mobitel bi morao imati sposobnost prepoznavanja ljudskog jezika i logičkog zaključivanja, pomoću kojega bi znao od čovjekovog uma zatražiti odgovor na nekoj suptilnoj razini i filtrirati potrebnu informaciju. Tako dobivene signale, bilo bi potrebno ponovno pretvoriti nazad u čovjeku razumljiv signal (jezik) koji bi mobitel slao osobi s druge strane linije. No, smatram da takav jedan implantat ne bi odgovarao tijelu čisto iz razloga što to ne bi bilo prirodno. Bilo bi to strano tijelo koje bi zahtjevalo vanjski izvor energije, i usput bi cijelo vrijeme zračilo što nikako nije dobro.

Stoga mi na pamet pada ponešto drugačiji pristup i ponešto drugačija i donekle prirodnija realizacija dotičnog problema. Naime, bilo bi izvanredno kada bi uspjeli konstruirati uređaj koji bi sakupljao naša iskustva i osjećaje koji bi se tada pohranjivali u nekakav oblik baze podataka. Budući da čovjek neprestano uči i sakuplja nova iskustva, te nije konstantno u istom raspoloženju, takav uređaj bi podatke trebao sakupljati redovno, u razmacima od nekoliko dana. Podaci bi se nakon prikupljanja obrađivali, te bi bilo potrebno posjedovati nekakav oblik umjetne inteligencije koja bi iz te baze mogla vaditi logičke sudove o tome što bi korisnik odgovorio na pojedine pozive i upite. Dakle, na temelju iskustava i osjećaja korisnika mobitel bi se sam javljao i odgovarao na pozive i sms-ove. Naravno, također bi kao i u prvom slučaju mobitel morao posjedovati sposobnost prepoznavanja ljudskog jezika te logičkog zaključivanja o tome što druga strana govori i želi kako bi mogla pružiti adekvatan oblik komunikacije s drugom stranom bez ikakvog uznemiravanja vlasnika mobitela. Ono što mi se postavlja kao nedostatak ovakvog pristupa je da bi ipak na neki način imali „obavezu“ koristiti uređaj za čitanje iskustava i osjećaja, te bi na taj način izgubili određenu dozu komocije „ne razmišljanja o mobitelu“. No, takva jedna baza mogla bi biti višestruko korisna, te bi se mogla upotrijebiti u mnoge druge svrhe.

No, možda sam svime ovime za nijansu previše zakoračio u daleku budućnost? Ali opet, s druge strane – zašto ne? Bio bi to oksimoron. Zapravo, bio bi to mobitel koji to nije.